Glavni put prenosa hepatitisa C je putem zaražene krvi. Do uvođenja obaveznog testiranja dobrovoljnih davaoca krvi (u BiH od 1995.), transfuzije krvi i krvnih derivata su bile glavni put prenosa hepatitisa C koji se tada i nazivao "posttransfuzijski hepatitis". Primjena testiranja krvi na HCV u dobrovoljnih davalaca, smanjila je infekciju putem transfuzije za oko 85%. Danas je osnovni put prenosa intravensko korištenje droga, korištenjem zajedničkih šprica i igala , tako da intravenski narkomani danas predstavljaju grupu sa najvećim rizikom za infekciju. U i.v. narkomana je zaraza u toku 5 godina preko 90%, i u daljem je porastu. Mogući put prenosa je i korištenjem inficiranog pribora prilikom tetovaža ili piercinga.

Drugi načini prenošenja virusa koji imaju manji rizik su: seksualni (do 5%), hemodijaliza (10-20%), sa zaražene majke na djete (2-7%), perkutani (1%), povrede zdravstvenog osoblja (2%), bolničke infekcije i infekcije nakon presađivanja organa. U oko čak 30% inficiranih osoba ne može se sa sigurnošću utvrditi put prenosa.

Najveći rizik od zaraze HCV-om postoji kod:

• Osoba koje su primale transfuziju krvi prije 1995. godine
• Osoba koje uzimaju ili su uzimale opojne droge putem injekcija
• Osoba na hemodijalizi
• Hemofiličara
• Osoba koje su se tetovirale ili imaju piercing
• Zdravstvenih radnika
• Osoba koje su imale nezaštićeni spolni kontakt sa zaraženom osobom
• Novorođenčadi rođenih od inficirane majke
• Među članovima porodice upotrebom zajedničkog pribora za higijenu

Transfuzije krvi

Krvna transfuzija je bila glavni rizik za akutnu infekciju u prošlosti s obzirom da se kod nas testiranje na HCV vrši tek od 1995. godine; testiranje darovane krvi nakon otkrivanja virusa gotovo je eliminisalo ovaj put prenosa. Procjenjeni je rizik danas 1:100 000. Usprkos testiranju taj mali rizik postoji jer je moguće da neke osobe daruju krv odmah nakon zaraze dok još nisu razvijena antitijela koja bi signalizirala zarazu. Bolesnici kojima su potrebne višestruke transfuzije krvi, uključujući oboljele od talasemije ili hemofilije, bili su pod naročito velikim rizikom od razvoja hepatitisa C. Prije nego što se počeli primjenjivati postupci za inaktiviranje virusa (toplina ili pasterizacija), hemofiličari koji su liječeni koncentriranim faktorima zgrušavanja bili su zaraženi ovim virusom u 84-100% slučajeva. Otkako su se počeli primjenjivati umjetno proizvedeni (rekombinantni) faktori zgrušavanja, novi slučajevi hepatitisa C postali su rijetki kod ovih bolesnika.

Intravenska narkomanija

Dijeljenje igala i drugog narkomanskog pribora najuočljiviji je način prenosa HCV-a. Prema trenutnim procjenama, preko 60% novih infekcija otkriva se kod osoba koje su sebi injicirale ilegalne droge tokom šest mjeseci prije početka bolesti. HCV infekcija povezana je i sa šmrkanjem kokaina u nos. 

Zdravstveni radnici

Prosječan rizik od prenosa HCV kod zdravstvenih radnika koji dođu u kontakt sa zaraženom krvlju je 1.8%, iako su objavljeni i podaci o 6 - 10%. Rizik od uboda oštricama manji je od rizika nakon uboda šupljim iglama, najvjerojatnije zato jer se u šupljini igle nalazi veća količina krvi. Trenutno ne postoji cjepivo protiv hepatitisa C niti su protutijela (imunoglobulini) djelotvorna zaštita nakon izlaganja (postekspozicijska profilaksa). Nema podataka o preventivnoj upotrebi interferona i ribavirina nakon moguće zaraze i stoga ne postoje preporuke za terapiju takvih slučajeva dok se ne razvije akutna infekcija. Ne postoje preporuke o ograničenju djelovanja zdravstvenih radnika zaraženih HCV-om. Iako je opisan, rizik od prenosa virusa sa zdravstvenog radnika na bolesnike izgleda ekstremno nizak i ne postoji način za utvrđivanje stupnja zaraznosti. Kompjuterski model je procijenio da rizik od prenosa HCV-a tokom operacije od zaraženog hirurga na pacijenta iznosi 0.014 %, što je jednako riziku nakon transfuzije krvi. Univerzalne mjere opreza koje sprječavaju kontakt s krvlju trebaju se provoditi.

Transplantacija organa

Osobe kojima se presadi organ od osobe zaražene virusom hepatitisa C imaju visok rizik od zaraze i jetrene bolesti. Većina institucija koje se bave presađivanjem organa danas strogo vrši testiranja i izbor organa. 

Kontakt sa zaraženom osobom u porodici i seksualnim putem

Mogućnost prenosa HCV-a seksualnom partneru i ukućanima je niska. Prenos seksualnim putem je moguć, ali ekstremno rijetko. Hepatitis C je češći kod promiskuitetnih heteroseksualaca i muških homoseksualaca, a ove dvije grupe su obično pokazatelj rizika od spolnog prenosa bolesti. Rizik zasad izgleda jednak za heteroseksualce i homoseksualce. Rizik od seksualnog prenosa HCV-a je veći ako je osoba istovremeno zaražena HIV-om. Drugi faktori koji povećavaju mogućnost prenosa HCV-a spolnim putem su veći broj seksualnih kontakata, prethodno bolovanje od spolno prenosivih bolesti, nekorištenje kondoma. Zasad nema dokaza o širenju hepatitisa C oralnim seksom. Potencijalni mehanizam neseksualnog prenosa virusa kod osoba koje žive u istom kućanstvu uključuje kontakt sluznica sa zaraženom krvlju ili predmetima koji sadrže takvu krv ili korištenje zajedničkih higijenskih predmeta (četkica za zube, britvica…). Pacijenti s akutnom ili hroničnom hepatitis C infekcijom trebaju znati kako je prenos seksualnim putem ili neseksualnim kontaktom u kućanstvu moguć, iako je rizik relativno nizak. Upotreba kondoma vjerojatno smanjuje mogućnost seksualnog prenosa virusa, kao u slučaju hepatitisa B i HIV-a. Američki stručnjaci ne smatraju nužnim upotrebu kondoma među stabilnim monogamnim partnerima ako je jedan od njih zaražen.

Prenos HCV-a s majke na dijete

Prenos virusa tokom porođaja događa se kod prosječno 5 % djece rođene od HCV-pozitive majke. Rizik od zaraze povezan je s količinom virusa u krvi. Rizik je otprilike dvostruko veći ako je majka istovremeno zaražena HCV-om i HIV-om. Dijete se virusom zarazi u toku poroda jer tada dolazi do direktnog miješanja krvi majke i djeteta. Zasad nema načina koji bi spriječio ovakvu zarazu. Većina djece zaražene HCV-om u vrijeme poroda nemaju simptoma i dobro napreduju tokom djetinjstva. Potrebna su dodatna istraživanja kako bi se utvrdilo hoće li ova djeca imati posljedice kad odrastu. Isto tako nema ni odobrenih lijekova i preporuka za liječenje djece zaražene HCV-om u porodu. Djeca kod kojih se uoči povišene  ALT trebala bi se uputiti na pregled liječniku specijaliziranom za takve slučajeve. Novorođenčad treba testirati na HCV RNA jer samo postojanje antitijela nije nužno znak infekcije - antitijela mogu biti pasivno prenešena iz majčine krvi. Nema dokaza za prenos virusa djetetu tokom dojenja. HCV-pozitivna majka trebala bi se suzdržati od dojenja jedino ako su bradavice ispucane ili krvare. Testiranje postojanja na antitijela kod djece rođene od HCV-pozitivne majke ne bi trebalo obavljati prije dobi od dvanaest mjeseci jer pasivno prenešena majčina antitijela mogu trajati sve do tada. Ukoliko se želi dobiti siguran rezultat ranije, može se obaviti HCV RNA testiranje PCR metodom tokom prvog kontrolnog pregleda djeteta u dobi od 1-2 mjeseca. 

Hemodijaliza

Učestalost HCV infekcija među bolesnicima na hemodijalizi postepeno se smanjuje zadnjih godina. Danas se među tim bolesnicima nalazi 0.4-15% inficiranih, što je još uvijek veliki razlog za zabrinutost. Utvrđen je niz rizičnih faktora za HCV infekciju među bolesnicima na hemodijalizi: transfuzije krvi, trajanje završnog stadija bubrežne bolesti (i dijalize), tip dijalize (rizik je najveći kod bolničke hemodijalize, a najniži kod samostalne peritonealne dijalize) te broj osoba s hepatitisom C u pojedinom odjelu za dijalizu.

Drugi načini prenosa

Rijetki izvori zaraze uključuju korištenje zaražene opreme tokom medicinskih i stomatoloških zahvata. Procedure iz narodne i alternativne medicine, tetoviranje, bušenje tijela (pirsing) i brijanje u salonu također uzrokuje prenos virusa u rijetkim prilikama. Iznenađujuće visoka učestalost HCV infekcija pronađena je kod bolesnika alkoholičara, čak i kad nema drugih očitih rizika za infekciju. Neobjašnjeni slučajevi iako se mnogo zna o putevima prenosa virusa hepatitisa C, kod 15% zaraženih osoba ne može se utvrditi način na koji su dobili infekciju.

Neobjašnjeni slučajevi

Naročito su česti među korisnicima droga koje se ne iniciraju u krv i nemaju drugih uočljivih faktora rizika. U toj je grupi kao značajan faktor rizika uočeno šmrkanje kokaina u nos. Moguće je objašnjenje bilo kako se HCV može prenijeti slamkama ili drugim priborom koji pomaže ušmrkavanje. Dugotrajna upotreba praškastih droga koje se mogu udahnuti u nos (heroin, kokain, metamfetamin) može uzrokovati oštećenje nosne sluznice i krvarenje. Umetanje slamki ili drugog pomagala u nos može na taj način doći u kontakt s krvlju te ako se dijeli s drugom osobom, prenijeti virus. Rasprave o ovakvom načinu prenosa bile su opsežne. Iako je virus izolovan iz sline, sjemena i drugih ne-krvnih tekućina kod dijela pacijenata, izolacija virusa iz nosnog sekreta do sada nije uspjela.

---

HCV se ne može se prenijeti: ljubljenjem, grljenjem, kašljanjem, kihanjem, dijeljenjem vode i hrane, pribora za jelo i čaša, slučajnim dodirom ili drugim kontaktima kod kojih nema kontakta s krvlju, dobrovoljnim davanjem krvi...